„Podravska narodnosna farmakologija“, kako je napisao Miroslav Dolenec Dravski, poznaje na desetke narodnih čajeva za koje su Podravci brali ljekovito bilje, sušili ga i pripremali za čajeve. Čaj se upotrebljavao kod prvih slabijih simptoma kakve bolesti kao i za manje opasne bolesti. Danas za ovaj napitak upotrebljavamo riječ čaj, a Đurđevčani su ga nazivali tej. Bralo se različito ljekovito bilje: cvijet lipe, bezga (bazge), gamilice, zatim trepotec (trputac), slez, majkina dušica, glogovo, kupinovo lišće, lišće kutine (dunje), šipek, komin, stolisnik, gavez, cimbola (rosopas), čemerika, jezičec (stolisnik), metica (metvica), voščenka (preslica), ščavij (štavalj), kopriva, cengar (imela), modrocvet (konjogriz), netres (čuvarkuća), i niz drugih nama znanih i neznanih biljaka. Znanje o pripremanju i liječenju čajevima skoro da je nestalo. To je vrlo važno pri doziranju pojedinih biljaka jer su prevelike doze za čaj ponekad znale biti i otrovne, ili su izazivale mučninu ili neke druge zdravstvene tegobe. Na primjer, poznata nam je ljekovita biljka doberjak, ali samo imenom. Čak ne znamo o kojoj je biljci riječ, a kamoli o načinu pripremanja i liječenja. Mjera pri kuhanju čaja uglavnom je bila jušna žlica. Čaj se zaslađivao medom, a kasnije cukorlinom (saharinom). Nerijetko su se čajevi i pripravci od pojedinog ljekovitog bilja upotrebljavali i za liječenje domaćih životinja. Pojedini su čak kuhali čaj od mula. To su sitni izmrvljeni ostatci sijena koji su se nalazili na dnu sjenika, među kojima se našlo suhih dijelova cvijeća i lišća raznih livadnih trava.