Uoči izbora narodnih zastupnika za Hrvatski sabor 1902. godine stigao je pravaški kandidat svećenik Josip Šafran u Đurđevec. Budući da se nakon toga odmah uputio u Kalinovec, poručio je vodećem pravašu Tomi Jalžabetiću neka ga tamo potraži radi nekog dogovora. Jalžabetić se tada nalazio u vinogradu pa je nakon dobivene poruke uzjahao konja i pohitao do Kalinovca, ali je Šafran već otišao. Ostavio mu je poruku da se javi tamošnjem kapelanu, ali se Jalžabetić ipak vratio u vinograd. Nakon toga seoski starješina Štefan Golubić tužio ga je da je „uznemiravao narod“. Bila je to smicalica pripadnika Narodne stranke da se Jalžabetića pritvori i time onemogući izlazak na izborno mjesto u Kloštru. Tada je svaki glas bio itekako važan jer je broj izbornika bio veoma malen. Uvečer su oružnici došli njegovoj kući ne bi li ga uhitili, ali je Jalžabetić obećao da će se sam javiti ujutro. No ujutro se nije javio nego je otputovao u Zagreb da kod zemaljske vlade isposluje osobnu slobodu do izbora. To su mu obećali, ali bez ikakvog dokumenta. Oružnici su doznali za njegov povratak iz Zagreba pa su krenuli uhititi ga, ali je on pobjegao u vinograd i šumu. Tamo se pet dana skrivao i na sam dan izbora odjahao na glasanje u Kloštar. Uhićen je nakon izbora zajedno sa suprugom, saslušan i optužen na četiri, a supruga na osam dana zatvora. Zbog lažne optužbe tužio je Golubića, vjerojatno preko svoga odvjetnika, i žalio se Sudbenom stolu u Bjelovaru. Na kraju su ipak oslobođeni, a Golubić je zbog lažne optužbe osuđen na 10 dana zatvora. Jalžabetić je kasnije, kad je ušao u hrvatsku politiku, o tome izjavio: „Nemojte misli da je ova moja borba bila uzaludna. Ja sam nagrađen time što me je narod postavio na mjesto gdje se moja riječ i želje uvažavaju, baš od ovih koji su me najviše tlačili“.