Kod nas u Podravini nekad je bila velika šega da rodbina dolazi u posjet osobi koja je na samrti, bi rekli: Ide se glet onoga koj kani vmrti. Smrt ne pita za godine i bolest, ona stigne iznenada ili se prikrada danima, pa i godinama. Oni koji iznenada umru, nisu si to mogli priuštiti, nego samo koji su bolovali, ležali krevetu i čekali posljednje životne čase. Bolesnik ili nemoćnik ležao je svome krevetu, a budući da su nekad zadružne kuće imale veliko ižo (prednju veliku sobu) u kojoj su spavali svi članovi zadruge, takvog su obično smjestili u koju manju sobu, f ižico. O njemu je uvijek brinula barem jedna žena iz kuće. Članovi rodbine, kumovi, susjedi, međaši i poznanici nastojali su ga posjetiti da ga vide, ohrabre i podrže, a neki da ga vide iz čiste znatiželje. U jednu ruku, bio je to posljednji opraštaj uživo. Ako je tko s umirućim bio zavađen i u svađi, nastojao je taj susret svesti na pomirbu, što se uglavnom i događalo. Mogao ga je čak i sam bolesnik pozvati da se pomire. Ovaj se na to trebao odazvati, jer se smatralo da mu je to dužnost. Čest je slučaj bio da pojedini članovi rodbine nisu dolazili u posjet iz samilosti, nego iz znatiželje i brige je li dotični ostavio kakvo pismo, crno na belo, odnosno oporuku. Zanimalo ih je jesu li oni u tome zastupljeni i u kojoj mjeri, ili pak nisu. Znalo je doći ljudi sa svakojakim namjerama i željama, pa i to da razgovor obave nasamo. Svi su uglavnom nastojali da čovjeku ne govore o smrti i njegovom izgledu kako bi što manje o tome mislio, već se razgovaralo o nečemu posve drugom. Nakon obavljena razgovora posjetitelji su onda ukućanima, u svojoj obitelji, ili gdje drugdje govorili o bolesniku: Joči so mu v glavo otišle; Nos mu se je zašpinčil; Ves je prebledel; Betežen je kak zemla; Žot je kak vojsek; Zden je kak kača; Leži kak snop i nikam nemre; Del se je na hrženo betvo; Del se je pod nikaj; Suv je kodar mu je žona rit spila; Više neje pri zdrave pamete; Zgledi kak zdeloprač; Drže ga neduvi; Tere ga zemlica; Nemoruten je al je još navek na jeziku; Još ga pamet služi; Slabo ga negvi dvore, Skrajna mu je doba, i slično. Pojedini pohoditelji ovakve su riječi znali reći i samome bolesniku, pogotovo ako su imali kakve zle namjere prema njemu. O tom događaju govori i jedna anegdota:

– Tetec, došel sem vas glet! Ako vmernete, pozdravite našo majko na onom svetu!

– Jeee, ako jo najem! Morti je vezda i v zamoš otišla!

Fotografija: https://www.bljesak.info/lifestyle/flash/sto-najcesce-ljudi-na-samrti-kazu-osobama-koje-vole/128624