Šekret i obavljanje nužde jesu neobične teme, ali su i one sastavni dio naših običaja, odnosno načina življenja. Kod Podravaca na selu to je bilo otprilike ovako. Za sve ono što mi danas nazivamo nužnikom, zahodom, klozetom i WC-om, stari su nazivali šekretom. Većina Podravaca, ako su bili kod kuće, nuždu su obavljali u štali ili na gnojištu. Muškarci su malu nuždu obavili usput na skrovitom mjestu ili se udaljili nekoliko koraka, okrenuli se i poscali se. Žene su to radile više potajice, ali nije nikakvo čudo bilo da je žena, budući da nije nosila gaće, jednostavno čučnula, suknje bi se raširile i nužda bi bila gotova. U polju, vinogradu i šumi bilo je lakše jer se čovjek uvijek negdje mogao skloniti. Na primjer u vinogradu, uzela se motika na leđa i trkom u trsje, lišća na lozi uvijek je bilo za brisanje, a motikom zakopalo i pognojilo. Zimi su ukućani malu nuždu obavljali f ščavnak (u posudu s napojom), a kasnije v lokšer/šerblin (noćnu posudu), pogotovo nemoćni, bolesni i djeca. Oni iz boljih kuća imali su sagrađene drvene šekrete uz gnojište. Jednostavna konstrukcija od četiri stupa, krović na jeno vodo i sve obito daskama. Unutra se nalazila daska za sjedenje s rupom izrađena prema umijeću kućedomačina. Vrata su se s vanjske strane zatvarala kakvim zasunom ili sunalkom, ili bi bila samo pritvorena. Za zatvaranje s nutarnje strane služila je metalna kvačica. Vrata su mogla biti bez ikakvih zasuna jer se kroz režek na vratima uvijek vidjelo dolazi li tkogod. Ispod daske jama se nije kopala nego se izmet povremeno čistio i bacio na gnojište. Kod Podravaca ništa nije išlo po kvaru, pa ni drek. Neki su ispod daske znali staviti kakvu veću pliću kacu, ako im je nije bilo škoda. Drvene šekrete na gnojištu poslije su zamijenili zidani. Za brisanje je mogla poslužiti slama, listinec, luščijne ili bilo što mekanije a podatno. U tu svrhu znao je poslužiti i kocen. U pojedinim šekretima visio je zavezan na špagi. U novije vrijeme za brisanje je služio novinski papir izrezan na odgovarajuću veličinu. Nakon toga došao je dučanski „Golub“ papir u listićima i današnje role sa „pedeset“ slojeva papira s raznim reljefima natopljenima raznoraznim mirisima. Kasnije su imućniji pojedinci šekreta znali prizidati uz kuću, u koji se ulazilo iz ganka. S vanjske strane nalazila su se vratašca kroz koja se stavljala kaca. Kad je bila puna odnesla se na kolcu provučenom kroz ručke na gnojište na pražnjenje. Takav smo šekret imali nekad kod kuće, pa su Velečasni svake godine dok su išli s križicom uvijek kod nas išli na stran. Valjda im je to bolje pasalo nego drugdje zimi trčati do gnojišta. Nemojte zamjeriti, ali kad je već riječ o dreku onda treba reći i o pojedinim njegovim vrstama. Ako je išlo na trdo, onda su za onoga koj je dogo tiskal na šekretu rekli da sere vože. Ako je bilo na meko ili vmak, bila je riječ o sračke ili čapalisnice. Rješavanje tog problema ovisilo je o brzini trčanja  – ili je se vušlo f tur. Treba napomenuti da su 1930-ih godina građeni zidani šekreti nastojanjem Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar u Zagrebu. Njegovi zaposlenici obilazili su sela i nagovarali seljake da ulože novac u vreću cementa za gradnju, dok su oni plaćali dvije. Na primjer, tako su u Miholjancu tih godina izgradili 30-ak higijenskih nužnika. Treba reći da su imućniji ljudi šekrete imali puno prije. Kloštarski župnik piše 1849. godine u župnoj spomenici da se na farofu nalazila „jama smeteljnica“, i da je tada popravljena daska i pokrivalo. Krajem 19. stoljeća nijedna državna ustanova u Đurđevcu nije bila bez šekreta. O tome govori oglas što ga je u novinama 1888. godine objavila kotarska oblast u Đurđevcu. Raspisala je jeftimbu (dražbu) za „čišćenje kalužnicah kod zemaljskih sgradah“.