Poslije starih ladica, odnosno škrinja, visoki je ormar, zauzimao bitno mjesto u seoskom pokućstvu. Izrađivali su ga stolari po uzoru na ormare iz građanskih kuća. Može se reći da se u velikom broju počeo širiti od kraja 19. stoljeća, da bi kasnije postao neizostavan dio mladenkina miraza. Stolari su ih izrađivali po ustaljenim mjerama, a razlikovali su se vanjskim drvenim izrezbarenim dijelovima po rubovima, na vratima (refi, lajsne) i na gornjem središnjem dijelu. Upravo je gornji izrezbareni dio bio najbolje i najviše izrezbaren, obično cvjetnim uzorcima. Gornji dio ormara bio je ravan, ali je njegov prednji dio u većini slučajeva sadržavao dva polukružno uzdignuta dijela usađena u nj. Na prednjim gornjim uglovima nalazile su se svojevrsne tokarene „gljive“. Unutrašnjost se, kao što se vidi na fotografiji, sastojala od gornje police, a ispod toga podijeljen je na dva dijela. Jedan se sastojao od nekoliko polica za platno, ručnike, stolnjake i slično, a drugi je bio namijenjen za vješanje robe; kapute, suknje. Donji dio mogao je biti s ladicom ili bez nje. Na unutarnjoj strani vrata visjeli su ropci i šamije (marame), te fortuni (pregače). Ormar je počivao na četiri usađene noge. Svaka je kuća posjedovala dva i više takva ormara poredanih uz zid sobe.