Doživjeti 100 godina nije često pa je to svaki puta vrijedno spomena i proslave. Tako je bilo i početkom rujna 1980. godine kada je 100. rođendan proslavila Rozalija Pantelić rođ. Rogoz. Tom prigodom je u glasilu Podravski zvonici objavljen članak o toj rijetkoj obljetnici. Stogodišnja Rozalija Pantelić proslavila je svoj 100. rođendan na dan kada se ženio njezin praunuk Franjo Pantelić u župnoj crkvi sv. Jurja u Đurđevcu. Pošto je slavljenica imala kćer redovnicu, a i dvije sestre bile su joj redovnice, čestitku joj je poslao i Sveti Otac papa Ivan Pavao II. u obliku svojeg apostolskog blagoslova njoj i njezinoj obitelji te rođacima. Dobrim željama i čestitkama pridružio se i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper koji je tada iz Rima također poslao svoju čestitku. U nastavku prenosimo u cijelosti članak iz Podravskih zvonika. Rozalija Pantelić rođ. Rogoz umrla je u 105. godini života 1. veljače 1985. godine.

Još jedan život od sto godina darova je u Podravini skromnoj majci od šestero djece (troje živih) s deset unučadi i dvanaest praunučadi, Rozaliji Pantelić. Ovaj stoti rođendan proslavila je u župnoj crkvi u Đurđevcu s Misom i vjenčanjem njena najstarijeg praunuka Franje, 6. rujna. Uz svečanu povorku svatova, svečaricu su dopratila njena djeca Ivan i Marica (s. Agnezija), njena najstarija snaha Roza (pokojnog Vinka), oslon njenih visokih godina, zatim voljena unuka Nevenka (s. Dobrila) i ostali unuci sa suprugama i djecom, a iz Bjelovara posebno je za tu zgodu stiglo i njeno kumče Katica s bogatim darovima. Iz nezaboravnog rodnog mjesta Kalinovca ispunile su crkvu njene pažljive i vjerne nećakinje s djecom iz rodne kuće Rogoz (Marijan i Zalar) i okitile je košarom od sto karanfila. Svečarica je pažljivo pratila svetu Misu i obred vjenčanja, a prisutni su začuđeno i s razmišljanjem zahvaljivali za jedan tako dugi i bogato obdareni život Božjim milostima, koje je svečarica prihvaćala i s njima surađivala. Molili su i priželjkivali jedno takvo smireno i trijezno gašenje života sebi i mladencima, koji ovim danom počinju pisati prvu stranicu svoga bračnog života.

Svečarica je ugledala svjetlo svijeta 2. rujna 1880. u Kalinovcu. Rasla je na Brezovici okružena sa četiri sestre (svije s. Cirila i Emercijana umrle su kao redovnice Služavki Maloga Isusa), koje je brižno i vjerski odgajala njihova pobožna majka. Blizina župne crkve pridonijela je da s njen duhovni život mogao hraniti bogatstvom dnevnim Misa i pobožanstvenjivao nebeskim Kruhom. Stupila je u brak s čvrstim vjerskim načelima, koja su se održavala u čvrstoći njena stava prema Božjim zapovjedima. Njih j enastojala što vjernije obržavati u radosnim kao i u teškim časovima njena života. To se odražavalo u nesebičnoj ljubavi prema bližnjima, bila je anđeo čuvar obiteljskog ognjišta u vjernoj ljubavi prema svom dobrom mužu i ocu u trajnoj strepnji za dobar odgoj svoje djece, u pomaganju rodbine, u posjećivanju bolesnih i u shvaćanju potreba siromašnih. Takav je život nastavila i kad je morala ostaviti svoj Kalinovac, dragu crkvu i rodbinu i poći kao najmlađa snaha zadruge privremeno na daleki konak Trepče, a nakon diobe troje braće postao je konak, daleko od crkve i rodbine, trajno boravište njene obitelji. Tu je savila toplo obiteljsko gnijezdo u kojem je vladao sklad i ljubav uz dnevnu obiteljsku molitvu i nedjeljnu svetu Misu, za koju je trebalo pješačiti jedan sat, a koju nije bez velikih razloga propuštala. Njena je ljubav uočavala potrebe drugih. Konaci su obilovali voćnjacima i voćem koje se razvozilo u vrećama u Kalinovac, gdje ga je bilo manje. Župniku se nosilo prvo voće, grožđe, a u crkvu za blagdane njeno cvijeće. Uvijek se domišljala čime će obradovati svoje i muževe roditelje. Kod nje su našli konačište prolaznici, privremeni boravak pružila je ruskom zarobljeniku, a doživotni topli dom osigurala je jednom gluhonijemom. Tako se njen dugi život odvijao čineći dobro u povoljno i nepovoljno vrijeme, kad su je nagrizale brige za budućnost njene djece i za slabo zdravlje njena muža, koji ju je ostavio prije 40 godina. Hrabro je nastavila život oslonjena na svog Boga, nesebično služeći svojoj djeci, unučadi i praunučadi. I pravo reče za nju bivši župnik vlč. Ivan Barčanec u svojoj zdravici: „Kad se reklo: majka Pantelićeva, to je za ovaj kraj bio pojam poštenja“. Da, rijetkog poštenja prema Bogu i prema bližnjemu. I kad je brzo ugasila sto svijećica svoje torte, zaželjeli smo da vijeća ljubavi majke Pantelićeve, koja uvijek nađe da nešto daruje, bilo ljubaznih riječi, smiješak, uslugu ili neki darak, što dulje gori među nama i da za tu ljubav i svjedočenje primi što obilniju nagradu od Gospodina. On ju je već nagradio gledanjem djece svoje djece kao i najvećim priznanjem za revan kršćanski život blagoslovom njegova zamjenika na zemlji, pape Ivana Pavla II. i čestitkom hrvatskoga kardinala Franje Šepera.