U Đurđevcu je nekada bilo 11 godišnjih sajmova od kojih su najvažniji bili đurđevski, petrovski, lovrenski, grgurevski i trikraljski, od kojih su tri bili glavni: 24. travnja na Đurđevo, dan poslije Spasova (Uzašašća Kristovoga) i 10. kolovoza na Lovrenca (lovrečki ili lovrenski). Najveći je bio đurđevski jer se taj dan svetkovao sv. Juraj mučenik, zaštitnik župe. Stoga je to bio svetek (blagdan) i pijačni den (sajmeni dan). Osim ova tri glavna sajma četvrtkom su održavani mjesečni (marvinski) i tjedni (svinjski) sajmovi. Stočnih sajmova danas nema, kao ni stoke, ali se četvrtak kao sajmeni dan zadržao sve do današnjih dana, u vidu ženskoga placa. Lipanjski sajam bio je rezerviran za spolovnake (napoličare), koji su prodavali svoju stoku.

O veličini sajma u Đurđevcu govori podatak da je na Đurđevo 1895. godine bilo dotjerano danas nevjerojatnih preko 15.000 komada stoke (goveda, konji, svinje, ovce, koze, perad) od kojih je bilo prodano oko 4.000. Na sajam su dolazili i brojni obrtnici sa svojim proizvodima: krojači, lončari, užari, licitari, postolari, čižmari, remenari, opančari, klobučari, bačvari, kotlari i drugi. Tradicija je bila da se nakon kupoprodaje obavezno išlo na aldomaš (piće nakon obavljene kupoprodaje), pod šatro na čurke i vino. To su često koristili oni koji su bili lakomi na piće i jelo pa su se nakon kupoprodaje znali kod aldomaša prikrpati k stolu, jer su znali da se tada nišče ne bo zbavlal platili kojega gemišta. Takvi aduti išli su redovito na sajam pod izlikom da vide što se nudi, a da nikad nisu ni repa (grlo stoke) vodili sobom, a kamoli kupovali ili prodavali. Za takve je narod govorio: Da ima svoje marše, ne bi išel tuđe gledet!.