Kako je život Cigana Koritara pred stotinjak i više godina bio neobičan, tako nam je neobična i njihova prehrana. Povijesni izvori o tome svjedoče. Tako u jednom tekstu piše da „mila mu je i crkotina, makar dva tri dana i u zemlju već zakopana; ježevi su cigansko narodno jelo, a i zmije jedu…“. O njihovoj prehrani se očituje i virovski Podravec 1902. godine: „Hrana je Ciganu jednostavna, kadkada samo kruh i voda, nu kad dodje, a da nitko ne vidi, omasti si on brk i zaoblicom, a poznato je da jedu i poginule životinje. Ima Cigo i svoje narodno jelo, a to je jež, kojega smatra poslasticom, a voli i mastnu krmetinu“. U oči svakako upada, a to mnogi danas znaju, da su i njihovi potomci u Đurđevcu, danas zvani Romi Bajaši, također jeli meso uginulih životinja. O tome kako su Koritari pripremali meso uginulih životinja doznajemo također iz tiska. Obilazeći sela sa svojim izrađenim koritima i sličnim rukotvorinama, ujedno su i prosili od seljaka, pa su rado uzimali uginulo živinče, pa čak i ono koje je nekoliko dana bilo zakopano u zemlji. Radi toga su imali problema s vlastima, naročito ako su vladale kakve stočne zarazne bolesti, jer su na taj način samu bolest širili. Meso su pripremali tako da su strvinu koja nije smrdjela jeli pečenu i kuhanu, a natrulu i smrdljivo su najprije morali pripremiti za jelo, odnosno „izvući smrad“ iz nje. Smrdljivo meso spuštali su u bunar gdje je stajalo dan-dva, ili su ga prali u hladnoj vodi sve dok smrad ne bi nestao. To se moglo postići i kuhanjem u vodi kojoj su dodali bijeli ili crveni luk, ili koprive. Neobično je što od uporabe takvoga mesa nikad nisu opažena kakva oboljenja ili poteškoće u probavnim organima. Cigani takvo meso jedino nisu davali bolesnicima i djeci, i nikad nisu jeli glavu životinje.