Kukuruz se prije pojave kemijskih herbicida morao kopati. Kopao se motikom, te istovremeno plijevio korov tik uz stabljike kukuruza, pogotovo u ono vrijeme kada je na njivi kukuruz sađen pod motiko. Kopalo se nekoliko puta, sve dok kukuruz ne bi svojom visinom natkrilio korov. Ako ga je i bilo, požeo se i upotrijebio kao zelena hrana za stoku. Nakon sadnje u redove uskoro su se pojavili i prvi plugovi za kultiviranje.

Oni su itekako olakšali kopanje jer se okopavao i plijevio samo uski pojas između stabljika (med betev).  Prvi takvi plugovi pojavili su se krajem 19. stoljeća. Plug se sastojao od glavne nosive, drvene ili metalne konstrukcije (gredel), na koju se mogao montirati plug orač ili pilkač. Dotični je plug imao na sebi nekoliko motičica, ovisno o vrsti poljoprivredne kulture. Plug pilkač za kukuruz sastojao se od pet motičica; po dvije sa svake strane i jedne prednje po sredini. Na taj je način u jednom prohodu kultivirana cijela širina tla između dvaju redova. Pluga je vukao jedan konj, a hajkač (konjar) je upravljao plugom. Pojedinim je konjima, osobito mladima, bio potreban vodič, koji ga je vodio za uzdu i navodio u novi red.

Krene li u đurđevečkoj Podravini razgovor o kultiviranju kukuruza, onda tema postaje vrlo zanimljivom s lingvističkog, odnosno dijalektološkog gledišta. Naime, na vrlo uskome geografskom području u opticaju je nekoliko kajkavskih istoznačnica glagola “kultivirati”. U Đurđevcu i na đurđevečkim konakima kajkavski glagol glasi pilkati, Novovirovci govore šaraboljiti a Virovci paražiti. U Kloštru se pak šara. Stoga je vrlo zanimljivo slušati kada o toj temi istovremeno stanu raspravljati žitelji ovih mjesta.