Djevojačka briga o budućem mladiću, odnosno ženiku, bila je redovita tema u božićno vrijeme. Tko je dotični mladić, ovisilo je o određenom „obrednom“ postupku same djevojke. Ako se namjeravala udati sljedeće godine onda je morala postiti čitav dan i triput dnevno donesti u kuhinju naročaj drv. Drva nije smjela slagati na ruku nego uzeti onoliko koliko je mogla zagrabiti objema rukama. Kad je triput donesla, slagala je drvo po drvo u par. Ako joj je jedno drvo ostalo bez para, onda se k letu neće udavati. Drugi postupak zahtijevao je da navečer krišom donese pšenice i „posije“ je pod stolom govoreći: Sejem šenico da bi jo došel moj mladožejna graditi. Potom je legla na spavanje kako bi mogla sanjati dragog koji joj dolazi gradit šenico. Neke su pak djevojke prelevale kositra. To su radile tako da su olovne kuglice otopile u žlici nad žarom u peći. Otopinu su potom bacile u hladnu vodu. Po sjeni svjetla lampe u likovima koji se oblikuju zaključivala je kakvo će zanimanje imati njezin budući mladić. Ako ima gospocko opravo onda će biti činovnik, ako je ugledala kakav alat, onda će biti majstor, ako je vidjela mašino biti će šnajdar, a ako pero za šeširom onda će biti lugar… Pojedine su pak žene djevojkama znale coprati na slamene prstence koje je djevojka morala umočiti u svetu vodu u škropionici u crkvi, ili pomoću makviča koje je krišom također nosila u crkvu.