Dok učenici i učitelji nisu počeli učestalo pobolijevati nitko nije ni obraćao toliku pozornost izgledu škole i njezinim učionicama, sve do 1909. godine kada učitelj Vedriš zbog bolesti nije izostao mjesec dana. Tada se jedan od učitelja potrudio napraviti izračun. On veli, da se po čl. 12 školskog zakona svakom učeniku mora osigurati 3 m³ zraka. Tada je izmjerio dimenzije učionice: dužina 7,4 m, širina 5,6 i visina 2,7 m, ukupno 111, 88 m³. Od toga je oduzeo prostor što su ga zauzimali ormari, klupe, peć i zidne izbočine, što je iznosilo oko 20 m³. U učionici je boravilo 54 djece pa je od preostalih oko 92 m³ zraka svakom djetetu pripadalo 1,673 m³, ili nešto više od polovice propisanog zakonom, s time da se učitelja nije ni računalo. K tome, prozori se nisu otvarali, i bili su premali, jedva 68×79 cm. Ljeti ja pak bilo vruće i sparno od limenog krova, a zimi hladno. Dakle, bolesna djeca i učitelji, ovaj članak u novinama i dugogodišnje učestale pritužbe mjerodavnima, nikako nisu mogle potaknuti vlast na gradnju nove školske zgrade, koja je doista bila neophodna. Tako danas još uvijek ima podosta živih Đurđevčana koji su polazili ovu staru školu, a na novu se čekalo sve do 1961. godine.