Početkom Prvoga svjetskog rata i nakon mobilizacije mnogi su se Podravci, pa tako i Đurđevčani, s puškom našli na ratištima u Srbiji, Galiciji, Bukovini i na talijanskoj fronti. Kao i svaki rat, tako i ovaj, uzeo je mnogobrojne žrtve: poginule, umrle, ubijene, ranjene i zarobljene. O broju stradalih ispočetka pisale su brojne hrvatske novine a Ministarstvo rata u Beču izdavalo je knjige s popisima stradalih. Međutim, vlasti su ubrzo shvatile da je riječ o toliko velikim žrtvama da su jednostavno prestale izlaziti s brojkama u javnost. Pregledom dotičnih popisa, matičnih knjiga đurđevečke župe i vojnih postrojba utvrdili smo oko 170 mrtvih vojnika s područja tadašnje općine Đurđevec. Oko 300 vojnika je ranjeno i zarobljeno. Dakako da ove brojke nisu konačne i teško će ih ikad biti moguće utvrditi. Skoro svi poginuli ostavili su svoje kosti na bojištima, vojnim grobljima, nepoznatim grobištima i u zarobljeništvu. Ranjeni i bolesni liječeni su u poljskim bolnicama na ratištima i civilnim bolnicama u Ukrajini, Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji i Hrvatskoj. Tek pokoja imućnija obitelj mogla si je priuštiti dovesti umrlog iz bolnice i pokopati ga na groblju u Đurđevcu. Žrtvama se smatraju čak i oni koji su od posljedica ranjavanja, bolesti i ratnih trauma umrli poratnih godina. Rodbini, općinskoj vlasti ili župnom uredu stizale su tek službene obavijesti o smrti vojnika, premda mnoge obitelji nikad nisu doznale sudbinu svojih sinova, budući da se nisu vratili nakon završetka rata. Njih su vlasti prema sudskoj odluci proglasile mrtvima od 1921. godine.