U prvoj polovici 20. stoljeća mnoštvo je Hrvata otišlo u Ameriku trbuhom za kruhom. Podravci su među njima bili malobrojni, ali ako pogledamo po pojedinim našim selima, Šemovčani su prednjačili. U to vrijeme malotko je iz Šemovaca bilo kamo otputovao, a kamoli preko Atlantika. U Ameriku je u razdoblju od 1902. do 1913. godine za zaradom otputovao 61 muškarac i tri žene. Stoga se nameće pitanje: Što je nagnalo Šemovčane da u toliko broju ostave svoj dom u rodnoj i bogatoj Podravini? Imali su debelog razloga. Šemovce je 12. rujna 1901. godine zahvatio golemi požar u kojem je izgorjelo 66 kuća s gospodarskim zgradama. O tome smo već pisali na ovoj stranici. Šteta je bila neizmjerna. Premda je pomoć stizala sa svih strana, to nije bilo dovoljno, pa su se Šemovčani odlučili na odlazak u Ameriku za zaradom kako bi podigli svoja imanja. Da bi stvar bila još gora, selo je 1904. i 1905. godine pogodila i velika suša. Prema broju Šemovčana koji su otišli u Ameriku možemo zaključiti da se skoro iz svake opožarene kuće netko odlučio na ovaj odlučan korak. Najmlađi Jakob Kolarić bio je petnaestogodišnjak, a najstariji Mijo Vinković imao je čak 55 godina. Dakle, među njima je bilo momaka i odraslih oženjenih muškaraca. Tri kuće vjerojatno nisu imale muškarca pa su se u Ameriku uputile tri neudane žene, odnosno djevojke: Mara Kokotić imala je 39 godina, Mara Habek 34, a Marica Zvonar tek 17 godina. Šemovci su prema popisu iz 1900. godine imali 1.449 stanovnika, što znači da je 4,4 % seljana otišlo u Ameriku. O njihovoj daljnjoj sudbini ne znamo ništa, ali možemo pretpostavljati da su pojedini ostali na američkom tlu a da se dobar dio njih vratio na svoja ognjišta dok su zaradili potreban novac. Također pretpostavljamo je mogući posrednik preko kojeg su odlazili bio njihov mještanin trgovački pomoćnik Stjepan Pandur iz Pittsburga, koji je među našim iseljenicima prikupljao pomoć u novcu za obnovu kuća.

Vladimir Miholek