U jeku Drugoga svjetskog rata koji se negativno održavao i na područje đurđevečke Podravine, 13. prosinca 1944. godine ovamo su dospjeli Kozaci. Bile su to čete vojnika s ruskog područja koje su bile u službi njemačke vojske. Ostali su zapamćeni kao uvijek pijani muškarci, grubi otimači i pljačkaši, silovatelji i okrutni ubojice. Ono što ih najviše inkriminira bila su ubojstva civilnog stanovništva koje se opiralo njihovim neljudskim postupcima. Podravce je najviše pogodilo oduzimanje stoke (pogotovo konja) i napastovanje žena. Dakako, bilo je i onih obitelji kod kojih su Kozaci našli svoje konačište i ti su mještani bili pošteđeni njihovih nedjela. Zbog toga su Kozaci i danas u vrlo živom sjećanju Podravaca (još su uvijek živi mnogi koji su ih osobno susreli).

U Đurđevcu je do sada evidentirano 20-ak osoba koje su u razdoblju između 13. i 15. prosinca 1944. godine ubili Kozaci. Najviše je ubijenih bilo 13. prosinca, a najgroznije zvjerstvo počinjeno je toga dana u obitelji Hađarijuš kada je ubijeno dvoje staraca, 86-godišnji Pavao Hađarijuš i njegova 79-godišnja supruga Magdalena te dvojica njihovih praunuka: Mato Ščuka star 6 godina i brat mu Ivan Ščuka star 3 i pol mjeseca. S druge strane, nerijetko su ljudi ubijali Kozake kako bi spriječili njihove zločine; mnogo ih je ovdje zaglavilo, a to je danas obavijeno velom tajne.

U Kalinovcu je zabilježeno 15-ak ljudskih žrtava i mnogo materijalne štete jer su ondje Kozaci palili kuće i gospodarske objekte. Pitomača također nije bila pošteđena haračenja, kao ni mnogi vinogradarski predjeli. Kozaci su se u đurđevečkoj Podravini zadržali do proljeća 1945. godine i tek bi trebalo primjereno istražiti događaje vezane uz njih i staviti ih u odgovarajući povijesni kontekst te, naravno, evidentirati žrtve.