Veće skupine Roma Koritara počinju se doseljavati iz Rumunjske poslije 1855. godine, kada je tamo ukinuto ropstvo, premda su u Podravini bili prisutni od početka 19. stoljeća. Isprva su naselili područja Podravine i Međimurja, a potom i druge hrvatske krajeve. U Podravinu su dolazili iz Mađarske, što nam potvrđuju njihova mađarska prezimena (Balog, Bogdan, Kalanjoš, Ignac, Čonka, Njergoš, Kompak…). Zanimljivo je da su prezime Oršoš nosile samo žene. Svojim imenima i prezimenima nisu pridavali posebnu važnost, pa su ih mijenjali kako im je odgovaralo. Djecu su krstili u crkvi, a mrtve pokapali na mjesnim grobljima uz nazočnost svećenika, obično uz grobljansku ogradu. Vjenčavali se nisu. Bavili su se izradom drvenih predmeta (korita, kopajni, struganje, struganke, vejače, zdjele, pribor za jelo …). Ovo područje izabrali su zbog šuma koje su zauzimale veći dio spomenutog teritorija, a napose zbog mekoga drva (vrba, topola) iz kojeg su izrađivali spomenute drvene predmete. Živjeli su u sklepanim kolibama od pruća i blata napola ukopanima u zemlju, kao i pod šatorima. Svoje primitivne nastambe podizali su u šumskim područjima u neposrednoj blizini sela, vodenica i dravskih skela. Na taj su način bili nadohvat ruke seljacima prodajući im svoje proizvode, iako su znali dolaziti i kućama ako bi ljudi sami nabavili potrebno drvo, pa su predmete izrađivali u njihovim dvorištima. Koritari su selilačka romska skupina, pa su im takve nastambe služile isključivo kao privremena boravišta. Ciganke su se bavile gatanjem i prošnjom, uprtile bi dijete u veliki rubac na leđa i tako hodale od kuće do kuće, dok bi starija djeca trčkarala uokolo. Novorođenčad su nosile u malome koritu povezano vrpcama od rasparane tkanine. Koritari su govorili „ljimba d bjaš“, bajaški dijalekt starorumunjskog jezika, ali i mađarski. Poznati su po tome što su jeli meso uginulih životinja, a jež im je bio poslastica, isto tako rakija i duhan. Oblačili su iznošenu odjeću šarenih boja, a muškarci su nosili pletenice, kao i žene.