Komunisti su odmah nakon Drugoga svjetskog rata krenuli u obračun s Katoličkom crkvom koju su smatrali klasnim neprijateljem, odnosno jedinom oporbom koja bi mogla ugroziti njihovu vlast. Zato su mnogi hrvatski svećenici nevini progonjeni, klevetani i zatvarani, a dio njih je i ubijen. Za primjer ćemo navesti župnika Jakova Novosela u Đurđevcu. On im je bio trn u oku jer je mnogo dobra učinio u župi. Vodio je gradnju župne crkve (1929.), crkveni zbor i nekoliko katoličkih društava, a 1940. godine organizirao je veličanstveni Euharistijski kongres u Đurđevcu na kojem je sudjelovao i nadbiskup Stepinac. Ujedno je bio voditelj Hrvatske pučke stranke u Đurđevcu. Stoga je bio omiljen od župljana. Tijekom rata proživljavao je sve nedaće koje su pratile i njegove župljane. Naposljetku je izbačen iz župnog dvora te je bio prisiljen stanovati kod jedne obitelji. Komunisti su krivnju za slab rad s mladima svalili na Novosela.

Komitet je napomenuo da je rad s mladima u zastoju radi utjecaja svećenstva, na primjer, Društvo Srca Isusova brojilo je 450 članova dok je u „partijskoj omladini“ bilo samo 10-15 članova. Posebno je optužen u dvama naručenim novinskim člancima u kojima ga se sustavno kleveće: „miješa se u politiku, vojnik je rimske kurije, notorni agent crne reakcije, pobornik i barjaktar univerzalne reakcije, vatikanski sluga, reakcionarna duša, podgriza tekovine revolucije i demokratskih odnosa, optužuju ga za krađu brašna iz Braunova paromlina… U svakoj njegovoj homiliji vidjeli su napad na vlast. Ujedno su napadi na njega u novinama poslužili kao optužba nadbiskupa Stepinca i Vatikana. Pored toga zasmetalo ih je što je o tim napadima Novosel javno govorio iznoseći što mu sve rade. Uzeli su mu za grijeh što je grupu odbjeglih haesesovaca koji su prešli na komunističku stranu nazvao komunistima. Smetala im je njegova odanost hrvatskom narodu. Čak su ga optuživali da je s propovjedaonice pozivao na ubojstva „psovača“ i što je prao komunističku parolu ispisanu na zidu župnog dvora. Zatim su ga optuživali što su kod njega objedovali stanoviti hrvatski vojnici i časnici, a nije zvao komuniste i partizane na objed, što je branio osuđenog domaćeg svećenika i vjeroučitelja Vinka Majstorovića, tvrdeći da on nije onaj Majstorović iz jasenovačkog logora, što je „molio“ za poginule u ratu, što je bio „utjeha ustaškim udovicama“, što sluša neprijateljski radijski program… Na kraju je osuđen za protunarodna djela katoličkog klera na tri godine uvjetno i 100.000 dinara globe. Bio je zatvoren stanovito vrijeme, a na slobodu pušten je 1950. godine. No, on je još dobro i prošao. Župnik u Novigradu Rudolf Mikec iz Virja odveden je 1944. godine i ubijen kod Čazme, Virovec Petar Sivjanović, župnik u Grubišnom Polju, javno je obješen. Kateheta u Virju Adalbert Tumbas pobjegao je iz ustaškog zatvora k partizanima koji su ga ubili, kateheta u Koprivnici Mihovil Kolarić osuđen je na 15 godina zatvora.

Umro je u Staroj Gradiški pod sumnjivim okolnostima. Umirovljeni svećenik Valentin Bazijanec i z Kalinovca osuđen je na 15 godina, a amnestiran je 1951. isto kao i Adolf Blaga iz Ferdinandovca (20 godina). Župnik u Koprivnici Đuro Golubić osuđen je na 13 godina zatvora, pomilovan 1953., Juraj Kranjčev iz Đurđevca, osuđen na 10 godina zatvora, pomilovan 1948., kateheta i vojni dušobrižnik Vinko Majstorović osuđen je na smrt a potom pomilovan na 20 godina zatvora. Pušten je 1957. godine, a zatvoreni bili su i umirovljeni svećenik Martin Matan iz Sesveta, kateheta u Zagrebu Đuro Paša iz Molva, župnik u Koprivnici Nikola Sertić, svećenik Stjepan Imbrišak iz Kunovca i svećenik Antun Ivandija iz Đurđevca, tada tajnik Zagrebačke nadbiskupije. Uhićen je 1948., tri je godine bio u istražnom zatvoru a 1951. godine osuđen je na 11 godina zatvora. Pušten je 1959. godine. Skoro svi kaznu su služili u Staroj Gradiški gdje su bili premlaćivani i šikanirani ostavši s trajnim zdravstvenim i psihičkim posljedicama.