Ivan Piškorec bio je pisac koji je cijeli život proveo u Đurđevcu. Vrlo brzo poslije svoje prerane smrti pao je u zaborav. Samo je prva obljetnica njegove smrti prikladno obilježena 1970. godine kada je Piškorcev sumještanin i kolega po peru Antun Šimunic objavio kratak osvrt na njegovo pisano stvaralaštvo u županijskom tjedniku. Pažnja mu je posvećena i 1974. godine, dakle 5 godina poslije smrti, kada mu je posthumno u Đurđevcu objavljena zbirka pjesama. Nakon toga, uz već spomenutog Šimunica, životom i djelom Ivana Piškorca bavili su se uglavnom njegovi kolege pisci, prvenstveno oni iz Đurđevca sve dok nije gotovo potpuno pao u zaborav uslijed demokratskih promjena i jednostavno zbog odmicanja vremena. Od potpunog zaborava otrgnuo ga je prof. Zdravko Seleš uvrstivši ga u svoju antologiju zavičajne književnosti pridavši mu mjesto među članovima tzv. đurđevačkog književnog kruga kojem je Ivan Piškorec doista pripadao. Iako njegov opus nije velik, a kvalitetom također možda nije u rangu s najuspješnijim umjetnicima koji su potekli iz Đurđevca, vrijedi spomenuti Ivana Piškorca zbog njegovog nesretnog, ali neobično zanimljivog života i činjenice da je pisao i stvarao kako je najbolje znao i mogao.

Ivan (Ivo) Piškorec rođen je u Đurđevcu 16. lipnja 1918. godine u obitelji Martina i Terezije Piškorec rođ. Mandić u kući u Jelačićevoj ulici odakle je obitelj preselila u kvart Peski. Odrastao je uz dvije dosta starije sestre, Mariju i Tereziju. Od djetinjstva je bolovao od mišićne distrofije (vjerojatno nasljedne) što ga je sputavalo u svakodnevnom životu, a pogotovo onemogućavalo u fizičkom radu koji mu nije bilo stran s obzirom da je potekao iz seljačke obitelji. Štoviše, u nekim njegovim stihovima i općenito u pisanom opusu nailazimo na potvrdu da je žalio zbog toga što ne može raditi na poljima i u štali kao što su to činili njegovi preci. S druge strane, nemogućnost fizičkog rada omogućila mu je posvećenost intelektualnom radu te bismo njegov spisateljski rad mogli promatrati kao svojevrsni odgovor ili prkošenje nedaćama koje su ga u životu snašle. Dakako, očito je bio talentiran i otvoren prema knjizi i pisanoj riječi, učenju, umjetnosti i intelektualnom radu. Naime, tijekom školovanja je mnogo čitao i to književna, ali i filozofska djela po čemu se vjerojatno razlikovao od većine mladića u Đurđevcu u to doba. Kako je sam posvjedočio, nakon toga je počeo pisati, kada se očito osjećao dovoljno načitan i spreman za stvaranje vlastitih književnih djela.

U rodnom Đurđevcu završio je građansku školu i sa 16 godina je počeo raditi kao pisarnički vježbenik u sudu, a zatim kao daktilograf u odvjetničkoj pisarnici dr. Josipa Snagića. Radio je koliko su mu to zdravlje i fizička snaga dopuštali, a puno je vremena trošio na liječenje. Zanimljivo je istaknuti da je neobično volio sport, a kako se njime nije mogao baviti, tako je svu energiju ulagao u unaprjeđenje rada đurđevačkog nogometnog kluba Graničar. Osim toga, redovito je išao na utakmice i volio je biti među sportašima. Iako je bio teško pokretan, to ga nije omelo da bude aktivni sudionik Drugog svjetskog rata i to kao partizanski obavještajac. Po završetku rata posvetio se prikupljanju i sređivanju građe o NOB-u, a uz to se bavio književnim radom. Tijekom Drugog svjetskog rata doživio je i najveći uspjeh u svojoj spisateljskoj karijeri jer mu je Matica hrvatska 1943. godine objavila zbirku novela pod naslovom Mlinarevi. Zbirka nosi podnaslov Sutoni pod Bilogorom i sadrži novele: Mlinarevi, Njezina jedina ljubav, Andrija, Ideja i Razbijeni san. Ove novele napisao je kada su mu bile 23 godine što svjedoči o njegovoj nadarenosti za pisanje. Radnje novela smještene su u njegov zavičaj, izrazito su socijalnog karaktera i u njima se problematiziraju onodobne društvene prilike. Sadrže autobiografske elemente, a nazivi mjesta i likova zapravo su mjesta i osobe koje je autor poznavao te ih je djelomično iskrivio. Naime, Piškorec je odlično poznavao svoj kraj i sumještane. Već kao mladić znao je svaku kuću i obitelj po kućnom broju u Đurđevcu i okolnim konacima, njihove međusobne rodbinske veze i prilike u kakvima žive. Imao je nevjerojatnu memoriju.

Tvrdo ukoričena zbirka pripovijedaka Mlinarevi na gotovo 200 stranica jedina je Piškorceva knjiga izdana za njegovog života, a osim toga napisao je još novela, humoreski, igrokaza i pjesama. Za neke od njih primio je književne nagrade, a objavljene su u različitim časopisima. Posthumno mu je Narodno sveučilište u Đurđevcu 1974. godine objavilo zbirku poezije pod naslovom Zemlja zavičajna koju je uredio njegov sumještanin i politički istomišljenik, također pisac i kroničar, Mato Kudumija. Pjesme su raspoređene u nekoliko cjelina, a sve u skladu s tadašnjim duhom vremena s obzirom da je zbirka objavljena u povodu 30. obljetnice osnutka Podravske brigade. Iz popratne studije i Piškorcevog životopisa, koje je na temelju sačuvane ostavštine sastavio Mato Kudumija, doznajemo da je napisao roman pod naslovom Povijesni putovi, tragediju u tri čina pod naslovom Kuća sablasti, desetak novela te crtice i druge radove koji nikada nisu objavljeni. Za nekoga bi bio zanimljiv pothvat detaljno istražiti njegov život i rad te tako njegovo stvaralaštvo staviti u kontekst vremena, valorizirati ostavštinu i upoznati javnost s relevantnim podacima o ovom osebujnom piscu.

Ivo Piškorec umro je u noći 26. rujna 1969. izmučen teškom bolešću koja mu je u posljednjim danima života paralizirala tijelo te je svega svjestan trpio strašne muke. Posljednje počivalište mu je na gradskom groblju u Đurđevcu.

Nikola Cik