Husinja dio je hrvatskog teritorija, odnosno općine Ferdinandovac, koji je rijekom Dravom fizički odvojen od matice zemlje. Nalazi se na lijevoj obali Drave nasuprot Brodiča. Do nje stiže se skelom. Husinja okružena je suhim jarkom koji je ujedno i granica sa susjednom Mađarskom. Jarak je zapravo ostatak bivšeg dravskog meandra. Do polovice 20. stoljeća njezin su teritorij činile oranice, te nešto malo pašnjaka. U vlasničkoj strukturi zemljišta prednjačili su Mađari, jer nisu imali nikakve prepreke u dolasku na Husinju dok su manji dio posjedovali seljaci iz Ferdinandovca koji su od nje bili odvojeni hirovitom Dravom. Među mađarskim vlasnicima bilo je i tamošnjih Hrvata iz Boljeva i okolnih pridravskih sela. Najveći posjednik bila je obitelj Rába, porijeklom iz Oslapa (mađ. Oszlop), gradića nedaleko Železnog (Eisenstadt) u Gradišću (Burgenland) u Austriji. Oszlop se danas nalazi u Mađarskoj. Pretpostavlja se da su Rábini došli na Husinju nakon ukinuća Vojne krajine. Tada je dio imućnijih mađarskih seljaka iz županija Somogy, Zala i Baranya pristigao u podravsku ravnicu na osnovu čiste računice. Za 3-4 jutra domaće zemlje mogli su kupiti 15-20 jutara u podravskom dijelu. Vjerojatno se u tome migracijskom valu doselila i obitelj Rába.

Na Husinji su posjedovali obiteljsku kuću i veliko dvorište sa gospodarskim zgradama i zgradama za smještaj najamnih radnika, vozara, kočijaša i ostalih zaposlenika. Imanje je bilo smješteno na lijevoj strani vrha husinjskog teritorija neposredno uz jarak starog korita dravskog meandra. Kuća i zgrade danas ne postoje, već samo malo groblje s obiteljskom grobnicom i grobovima posljednjih stanovnika Husinje.

Vlasnik posjeda (mađ. Huszinya puszta) bio je Mikloš Rába (Oszlop, 1824. – Huszinya, 1898.), sin Józsefa Rábe i Hrvatice Marije Radović (Radovits). Na osnovu veličine plaćenog poreza postao je zastupnikom Bjelovarsko-križevačke županije. Miklošu i supruzi Julijani Villas rodio sin Emil (Görgeteg, 1875.), koji je nakon očeve smrti kao dvadesetogodišnjak postao nasljednikom imanja. Emil je oženio Vilmu Götz (Tarany, 1877. – Huszinya, 1956.) a u braku im se rodila kćer Marija (Huszinya, 1905.) i sin István, odnosno Stjepan (Pécs, 1912.). Stjepan je spletom okolnosti, kao posljednji Rába, vječno počivalište pronašao na đurđevečkom groblju, nakon smrti u Zagrebu 1998. godine. Naime, njegova supruga Cecilija Antolic (1919.) rođena je Đurđevčanka. Za vrijeme vjenčanja živjeli su u Osijeku.

Prema katastarskim podatcima iz 1899. godine Mikloš Rába posjedovao je samo na Husinji 235 jutara zemlje, a prema popisu veleposjeda u Hrvatskoj iz 1902. godine njegov ukupni posjed iznosio je čak 492 jutra, što ga je svrstavalo među manje veleposjednike. Od spomenutih 235 jutara bilo je 225 jutara oranice. Ostala površina zemljišta odnosila se na livade, pašnjake, vrt, šumu, neplodno tlo, kuću, gospodarske zgrade i dvorišta, groblje i putove. Njegovo zemljište zauzimalo je cijeli priobalni pojas i većim dijelom središnji dio Husinje s obje strane puta koji od skele vodi do obiteljske kuće. Osim ovoga, na hrvatskoj obali držao je oko 24 jutra, uglavnom oranice. Obitelj Rába raspolagala je sa 48,26 %, a svi ostali posjednici sa 52,84 % ukupnoga zemljišta na Husinji, od kojeg je najveći vlasnika bila općina Ferdinandovac.