Ako je vrijeme dozvoljavalo, kraj ožujka i početak travnja bilo je doba za sadnju krumpira. Ljudi su krumpir sadili na polju, a koji su imali veću okućnicu, i na vrtu. Sadnja se isprava obavljala pod motiko. U iskopanu jamicu stavilo se motikom malo gnoja i krumpir. Potom se jamica zagrnula u mali humak. Starinske su sorte dozvoljavale sjeme iz vlastita uroda. Sjemenski krumpir prebrao se među sitnijim krumpirom, i tako svake godine. Daljnja obrada, ogrtanje i vađenje krumpira, također se obavljala motikom. Do promjene u obradi došlo je krajem 19. stoljeća pojavom konjskih plugova ogrtača. Sadnja se obavljala tako da se prvim prolazom plugom odgrnuo jarak u koji su težaki polagali gnoj i sjeme. Kad je sadnja obavljena, drugim je prolazom jarak zagrnut, a slijedećim bi se odgrnuo novi, i tako redom. Na kraju su ostali vidljivi redovi s uzdužnim povišenim humkom. Time je ujedno bilo obavljeno i kasnije ogrtanje kad bi narasla cima. Krumpir se potom morao okopati i prigrnuti tamo gdje je bilo potrebno. Suzbijanje krumpirove zlatice, koje prije i nije toliko bilo koliko danas, bilo je vrlo jednostavno; u nekoliko prohoda sakupila bi se i uništila. Prije vađenja krumperišče se moralo pokositi a korov iznijeti na stranu. Vađenje krumpira obavljalo se također plugom ogrtačem tako da se plug pustio dublje u zemlju da se ošteti što manje krumpira. Nakon vađenje krumpir se prebrao za jelo, sjeme i prehranu stoke, te spremio u trap ili podrum. Najsitniji oštećeni i natruli krumpiri odmah su poslužili kao hrana za stoku.