Prva, Druga i Treća obrtnička zadruga u Đurđevcu djeluju od sredine 19. stoljeća, a slijednice su triju krajiških cehova iz 1773. godine. Najbrojnija je i najaktivnija bila Prva obrtnička zadruga u koju su bili udruženi kovači, kolari, tesari, zidari, bačvari, stolari, limari, bravari i kotlari. Novim Obrtnim zakonom iz 1884. godine zadruge su izgubile strukovno značenje, a pogotovo od 1907. godine, kada je osnovan Savez hrvatskih obrtnika te počela djelovati njegova mjesna organizacija koja je preuzela brigu o interesima obrtničkog staleža. Stoga zadruge sve više poprimaju dobrotvorni i humanitarni karakter, ali još uvijek djeluju u duhu cehovskih tradicija poštujući stroge cehovske regule do zadnjih dana. Spomenuti obrtnici istodobno su bili članovi zadruga i mjesne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika. Kao takve djelovale su sve do sredine 20. stoljeća. Njihov je rad ukinula komunistička vlast oduzevši im svu imovinu. Zadruge su zapravo bile prve društvene organizacije u mjestu, a najugledniji i najbogatiji obrtnici nositelji cjelokupnoga društvenog i kulturnog života. Glavna obilježja cehova, pa tako i zadruga, bile su škrinje (ladice), vrčevi i zastave. U škrinji su bili pohranjeni spisi, pečat i novac, vrč je služio za obredno ispijanje i zdravice, a zastava se nosila u svečanim povorkama za kakvih slavlja i crkvenih blagdana. Škrinja se nalazila u kući predsjednika zadruge. Imala je dvije do tri brave i otvarala se samo prilikom sastanaka i skupština. Članovi zadruge sa zastavom držali su počasno prvo mjesto u svakoj svečanoj povorci, a za najvećih blagdana pucali su iz mužara kod crkve. Zaštitnik Prve obrtničke zadruge bio je sv. Florijan, čiji se lik nalazio na zastavi, a njegov je kip smješten i na pokrajnom oltaru u župnoj crkvi.