Manje upućenima na početku valja odmah pojasniti da je ovdje riječ o vlasništvu nad šumama i gospodarenju šumama. Još u krajiško doba šuma i obradiva zemlja bili su carsko vlasništvo. Što se šuma tiče, graničari su imali pravo korištenja šumama u vidu opskrbe ogrjevnim i građevnim drvom, te pravo ispaše i žirenja. Takvo je stanje potrajalo do razvojačenja 1871. godine kada se iz postojećih carskih šuma izdvaja jedna polovina po vrijednosti na području svake bivše krajiške pukovnije i predaje pravoužitnicima za podmirenje njihovih potreba u istim pravima kao dotad. Uglavnom su to bile šume u blizini naselja, dok su državi ostali zaokruženi kompleksi vrjednijih šumskih sastojina. Od tih izdvojenih šumskih površina ustrojena je 1874. godine đurđevečka Imovna općina sa sjedištem u Bjelovaru, kojoj je osnovna zadaća bila namirenje potreba članova Imovne općine. Članovi bili su mjesne, crkvene i školske općine, te bivše krajiške obitelji. Opskrba se odmjeravala prema broju članova kuće, a kasnije prema veličini posjeda. U zastupništvo Imovne općine birani su općinski vijećnici apsolutnom većinom, i to prema broju stanovnika pojedine općine.

Poslove je vodio Gospodarstveni ured. Na našem području osnovane su imovne šumarije u Virju (kasnije je premještena u Đurđevec), a 1903. godine u Pitomači. Svaka šumarija imala je po 24 lugarije. Zgrada Imovne općine u Đurđevcu nalazila se na Novom selu, gdje je i sada dio uprave Hrvatskih šuma. Budući da je vidno rastao broj stanovnika, već 1898. godine Imovna općine nije mogla u potpunosti snabdijevati svoje članove, pa je bila primorana kupovati ogrjevno drvo iz državnih šuma, pa čak i smanjivati propisane količine. Kasnije su određeni dio nadomjestili isporukom ugljena loše kakvoće iz podravskih i bilogorskih ugljenokopa. Stoga su se pravoužitinici često bunili, a učestale su rasprave u županijskoj skupštini, pa i u Saboru. Unatoč tome Općina je izdašno pomagala u naravi i u novcu podizanje cesta, željeznice, škola, crkava, uređivanje vodotoka, te davala stipendije dobrim učenicima iz siromašnijih obitelji. Ujedno bila je i vlasnik velikog loznjaka na Peskima i tvornice opeke u Virju. Dugovi Imovne općine iz godine u godinu bili su sve veći, pa je bila nužna likvidacija 1941. godine.