Mlađim generacijama manje je poznato da je jedan od vidova iskorištavanja borove šume Đurđevečkih pijesaka bilo i smolaranje. Smolarenje je postupak dobivanja smole iz drveta bora, odnosno smolnih kanala zvanih smolenice. Izlučeni nusproizvodi (monoterpeni, diterpeni, kolofonij) iz smole upotrebljavali su se u kemijskoj industriji.

Obvezno smolarenje na Peskima propisano je rješenjem Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske od 24. veljače 1947. godine, a smolu je upotrebljavalo kemijsko poduzeće Istok u Zagrebu. Po svemu sudeći vlasti su pribjegle smolarenju zbog nedostatka umjetne sirovine potrebne za pokretanje kemijske industrije. Da bi se dobila smola morali su se na kori drveta posebnim nožem urezati kanali, odnosno ozljede, iz koje se smola cijedila u posebnu posudu pričvršćenu o drvo. Postojali su različiti oblici i položaji urezivanja kore, zvani francuska, njemačka i američka metoda.

Sa smolarenjem se započelo u proljeće iste godine. Međutim, ondašnja je vlast zanemarila činjenicu da je borova šuma na Peskima bila pod zaštitom, pa je tadašnji okružni šumarski referent inž. Ivan Šavor poništio doznaku stabala. Nakon toga izradio je smjernice za smolarenje s ciljem očuvanja borove šume, ali se njegove odluke nisu u potpunosti poštivale. Uslijed toga došlo je do znatnih šteta i odumiranja pojedinih stabala, što je ostavilo velikog traga na kakvoću današnjih sastojina, jer se umjesto bora naselio bagrem koji je otežavao njihovu obnovu. Smolarenje u ovim sastojinama obavljalo se do 1957. godine na 30.769 stabala godišnje. Dobiveno je ukupno oko 200 tona smole.