Prvi radovi na pošumljavanju đurđevečkoga pijeska, što ga je vjetar raznosio po okolnim njivama,  poduzeti su 1891. godine podizanjem vjetrobrana u loznom rasadniku, koji se nalazio na Peskima uz put koji vodi prema Molvama. Goli pijesak iz rasadnika stalno se kretao snagom vjetra, pa ga se sadnjom običnog i crnog bora nastojalo primiriti na zapadnoj strani. Vjetrobran je bio dugačak 150, a širok 30 metara. Slijedeći takvi radovi uslijedili su tek ujesen 1899. godine i to sa sjeverne strane, uglavnom zbog hladnoće koja je dolazila vjetrom od Drave. Tu je zasađen obični bor i bagrem. Intenzivnije pošumljavanje započela je početkom 20. stoljeća Imovna općina đurđevačka. Za razdoblje do 1924. godine nisu sačuvani podatci o pošumljenim površinama. Spomenute godine posađeno je 1,71 ha površine, a iduće godine čak 51,6 ha sa 870 tisuća sadnica. Sadnice su nabavljene iz šumskih rasadnika u Senju i Bjelovaru. Osim bora i bagrema sađen je i jablan i pajasen. Uz rub rasadnika i puta koji vodi prema Molvama zasađena je živica s trnovcom, koju i danas možemo vidjeti. Pijeska se nastojalo ukrotiti i sadnjom borovice i zečjaka, te sjetvom raznih trava, čije se sjeme nabavilo s Deliblatske peščare u Vojvodini. Najboljom se pokazala kozja bradica jer se dobro ukorjenjivala. Istovremeno je Imovna općina za mali novac seljacima prodavala okolne površine pijesaka, koji su ih pak pošumljavali bagremom. Pošumljavanje je nastavljeno sve do početka Drugoga svjetskog rata. Radove je tada vodio šumar Ivan Šavor, rodom iz Koprivnice.