Žir je kao plod hrasta davno prije imao veću važnost nego danas. Još za krajiškog vremena ovdje su se prostirale stare hrastove šume koje ne samo da su davale drvo za gradnju i ogrjev, nego i žir kao glavnu hranu domaćih svinja. Isprva su krajiške vojne vlasti dozvoljavale graničarima slobodno žirenje u carskim šumama, a od 1744. godine naplaćivale su žirovinu, to jest, pristojbu za puštanje svinja u žirenje. Međutim, broj stoke i svinja sve više je rastao a time i štete u šumama. Vjeruje se da svinja dnevno pojede oko 12 litra žira, a rovanjem su također pričinjavale štete. Osim svinja žirom se hrane brojne ptice i šumski glodavci, pa i visoka divljač. Zato su vlasti sve više ograničavale žirenje. Vremenski je bilo dozvoljeno od listopada do siječnja, a potom je svaka seljačka zadruga smjela tjerati samo 15 svinja u šumu. Razvojem poljoprivrede i stočarstva, kao i uslijed zakonskih ograničenja, pogotovo nakon razvojačenja 1871. godine, stoka se sve više počela uzgajati u stajama i svinjcima pa se žirenje i pašarenje sve manje prakticiralo. Istovremeno je pojačano i iskorišćivanje hrastika u vidu drva i građe, a pojedine su pak šumske parcele iskrčili krajišnici za oranice, pa se itekako gledalo da se preostale sastojine hrasta racionalno iskorištavaju i pomlađuju. Tako su u one stare 200-300 godina, a namijenjene za rušenje, pet godina pije toga šumari zabranili žirenje. Tijekom tih pet godina žir dvaput obilno rodi, pa su nakon obilnog roda nakratko dozvolili ulaz svinja u šumu da razruju tlo i tako osiguraju klijavost žira. Bilo je to takozvano prirodno pomlađivanje hrastika. Pomlađivanjem sadnjom žira padalo je leđa krajišnika koji su morali nabrati određen broj kebličov zdravoga žira, a vojne su vlasti određivale potreban broj težaka za sadnju nakon Sesvet.