Krajolik đurđevečke Podravine obiluje prirodnom raznolikošću kao malo koje područje u Hrvatskoj. Na ovako malom prostoru nalazimo pijesak, močvarne terene, šume, polja i brojne vodotoke. Ovaj put riječ je o prirodnom fenomenu zvanom pajn. Đurđevčani su pajnima nazivali jame među pješčanim nanosima u kojima je ležala voda koja nije imala kamo oteći. Oni su nastali uslijed djelovanja vjetra koji je nosio pijesak i svojim vrtloženjem oblikovao pješčan reljef na močvarnoj podlozi. U njima je rastao šaš kojeg su kosili za stelju, a kasnije i travu lošije kakvoće. Još 1970-ih prilikom košnje i sušenja znalo se na takvim mjestima zateći želve (kornjača) i slepovože (sljepić). Pajni danas ne izgledaju više tako jer su otprije presušili uslijed melioracijskih zahvata i klimatskih promjena. Preostala je još gdje koja manja „oaza“ sa stajaćom vodom. Umjesto šaša prevladalo je travnato raslinje, a pojedini su vlasnici u nedostatku vlastitih obradivih površina pokušali sušije dijelove i naoravati i obrađivati, ali nisu dale bog zna kakve rezultate. Tako je vlasnika jednog naoranog pajna od 1950-ih pokušavao sijati sve, od žita do kukuruza, te saditi bagrem, jasen i johu, ali ništa nije uspijevalo. Tek nakon tridesetak godina samo je od sebe niknulo nekoliko hrastića koji su se i ukorijenili. U najnovije vrijeme pajne nitko više ne obrađuje, pa su zapušteni i obrasli samoniklim bagremom, te vrbenijom (zlatnica). Kao takvi posve su neprimjetni. Na fotografijama ipak možete primijetiti spomenutu raznolikost, koja se na povišenom pješčanom uzvišenju očituje borovim stablima, a samo tridesetak metara dalje usred vode stablima johe. Takvoga štogod ne može se vidjeti nigdje u Hrvatskoj. Sama riječ ostavila je traga i na lokalnoj toponimiji, pa danas znamo za predjele Pajn i Pajnec.