Đurđevečka obitelj Braun poznata je po svojim ulaganjima u mlinarsku i prerađivačku industriju u Đurđevcu i Koprivnici u prvoj polovici 20. stoljeća. No, svoj su kapital nastojali ulagati i u razne druge djelatnosti. Šandor Braun (1887. – 1942.), vlasnik đurđevečkog paromlina, ponukan dugom tradicijom ispiranja zlata na rijeci Dravi, odlučio je zakupiti koncesiju za iskorišćivanja zlatonosnoga dravskog pijeska. Zakup je preuzet 1935. godine na dijelu dravskog vodotoka od Legrada do Barča. Isprva je smatrao da ručnim ispiranjem, kojim se tada bavilo oko 150 podravskih zlatara, znatan dio zlata ostaje neiskorišten, te da se taloži u donjim naslagama šljunka i pijeska. Posebnim je strojevima nakanio istražiti iste naslage i utvrditi koliko sadrže zlata. Prema njegovoj procjeni, ti bi strojevi mogli dnevno isprati do kilogram zlata u godišnjoj vrijednosti od 20 miliona tadašnjih dinara. Za ovaj poduhvat primio je ponudu iz redova financijskih krugova u Londonu, čija je namjera bila financirati gradnju suvremenih strojeva za ispiranje.

Međutim, Braun je ponudu odbio orijentirajući se na domaći kapital. O njegovim namjerama pisalo se čak u nekoliko hrvatskih novina. Zasad nije poznato je li ikad došlo do realizacije ovoga projekta. Za vjerovati je da je Braun nakon pomnog istraživanja i procjene ipak odustao jer je, po svemu sudeći, ulog ipak bio neisplativ, s obzirom na malu količinu zlata u Dravi. Zasigurno bi uložena svota nadmašila onu od prodanog zlata. Doduše, ni ispirači zlata nisu se obogatili. Nijednom od njih ispiranje zlata nije bilo osnovno zanimanje, nego su tim poslom samo nadopunjavali svoju zaradu za život ostvarenu baveći se poljoprivredom.