„Sokačice“


Sokačice bile su žene koje su spremale hranu i kolače na svadbama. Riječ je pristigla iz mađarskog jezika (szakács). Zato i takozvanu ljetnu kuhinju, zasebnu manju zgradu unutar seoskog dvorišta, nazivamo sokačnicom. Riječ se danas vrlo rabi. Zamijenila ju je riječ gazdarica. Pri ugovaranju svadbe, pogađajnu mužikaša, istovremeno se morala osigurati i sokačica.

Mlade snahe iz Budančevice (1962.), snimio Martin Kralj; fotografija iz zbirke Ivana Pleadina

Tako je svaka dobra sokačica već unaprijed imala predbilježene kuharske obveze u sezoni održavanja svadbi. Budući da su se svadbe održavale po kućama, sokačica je krenula s poslom u kući obično tjedan dana prije vjenčanja, kako bi na vrijeme obavila sve pripreme u kuhinji. Domaćica je prije toga morala pripremiti potrebno posuđe kojeg, naravno, nije imala dovoljno u kući, pa je bio običaj da se ono posuđivalo od susjeda i rodbine (veliki lonci, rajnice, zdele za juvo, tace za kolače, flaše za piće, kupice…). Isto tako bilo je i s tanjurima i beštekom potrebnima za goste. Osim toga, za hranu je trebalo pripremiti bezbroj različitih namirnica. U Đurđevcu je bio običaj da je gazdarica iz svake kuće koja je bila pozvana na svadbu, morala donesti stroška (potrebne namirnice; jaja, mlijeko, vrhnje, maslac, sir, kokoš, orasi, mak…), otprilike u onolikoj vrijednosti hrane koju bi pojeli njezini ukućani. No, stroška su znale donesti i žene koje nisu pozvane na svadbu. Tom gestom su si stroška osigurale dok budu imale svatove u svojoj kući, jer će joj ga ova morati uzvratiti. Gazda, odnosno muškarci u kući, morali su pripremiti i pribaviti stolove, stolce, deske i gujne za sjedenje, zaklati rajnenike i strančeriti meso, dobaviti vino i rakiju…

Mičetinske gazdarice, snimio Andrija Turković; fotografija iz zbirke Ivana Pleadina

Tijekom pripreme pomagalo joj je još nekoliko tome vičnih žena. Dok su se one bavile hranom za goščenike, jedna je bila zadužena za spremanje hrane samo za nje u kuhinji. Svaka je dobila svoje zaduženje; pranje zdel, priprema mesa, priloga, salate, rezanje kolača, i tako dalje. Počelo se s pečenjem kolača, isprva onih suhih koji su mogli duže stajati, a potom i ostalih, odnosno kremancov (sa kremama). Potom se krenulo s klanjem kokošiju i pohancov a zatim i s pripremom ostale hrane za kuhanje i pečenje tako da je sve bilo spremno do dana vjenčanja i dolaska gostiju. Za vrijeme obroka na samoj svadbi, dok je sokačica vodila glavnu riječ u kuhinji, mlađe žene posluživale su jelo od stola do stola, obučene u narodnu nošnju, s šlinganem fortuncom i šamijom svezanom na glavi, dok je određeni muškarac, ili više njih, bio zadužen za podvorbu pića. Idući dan nakon svadbe sokačica i njezine pomagačice pospremile su preostalu hranu, oprale suđe, i za njih je posao bio gotov. Na kraju treba spomenuti da je bilo i sokača, odnosno muškaraca koji su pripremali hranu, na primjer, Ivan Furdić (1955. – 2018.) iz Đurđevca.

 
comment 

KOMENTARI

Komentari

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Podravske širine