Sokačice bile su žene koje su spremale hranu i kolače na svadbama. Riječ je pristigla iz mađarskog jezika (szakács). Zato i takozvanu ljetnu kuhinju, zasebnu manju zgradu unutar seoskog dvorišta, nazivamo sokačnicom. Riječ se danas vrlo rabi. Zamijenila ju je riječ gazdarica. Pri ugovaranju svadbe, pogađajnu mužikaša, istovremeno se morala osigurati i sokačica.

Tako je svaka dobra sokačica već unaprijed imala predbilježene kuharske obveze u sezoni održavanja svadbi. Budući da su se svadbe održavale po kućama, sokačica je krenula s poslom u kući obično tjedan dana prije vjenčanja, kako bi na vrijeme obavila sve pripreme u kuhinji. Domaćica je prije toga morala pripremiti potrebno posuđe kojeg, naravno, nije imala dovoljno u kući, pa je bio običaj da se ono posuđivalo od susjeda i rodbine (veliki lonci, rajnice, zdele za juvo, tace za kolače, flaše za piće, kupice…). Isto tako bilo je i s tanjurima i beštekom potrebnima za goste. Osim toga, za hranu je trebalo pripremiti bezbroj različitih namirnica. U Đurđevcu je bio običaj da je gazdarica iz svake kuće koja je bila pozvana na svadbu, morala donesti stroška (potrebne namirnice; jaja, mlijeko, vrhnje, maslac, sir, kokoš, orasi, mak…), otprilike u onolikoj vrijednosti hrane koju bi pojeli njezini ukućani. No, stroška su znale donesti i žene koje nisu pozvane na svadbu. Tom gestom su si stroška osigurale dok budu imale svatove u svojoj kući, jer će joj ga ova morati uzvratiti. Gazda, odnosno muškarci u kući, morali su pripremiti i pribaviti stolove, stolce, deske i gujne za sjedenje, zaklati rajnenike i strančeriti meso, dobaviti vino i rakiju…

Tijekom pripreme pomagalo joj je još nekoliko tome vičnih žena. Dok su se one bavile hranom za goščenike, jedna je bila zadužena za spremanje hrane samo za nje u kuhinji. Svaka je dobila svoje zaduženje; pranje zdel, priprema mesa, priloga, salate, rezanje kolača, i tako dalje. Počelo se s pečenjem kolača, isprva onih suhih koji su mogli duže stajati, a potom i ostalih, odnosno kremancov (sa kremama). Potom se krenulo s klanjem kokošiju i pohancov a zatim i s pripremom ostale hrane za kuhanje i pečenje tako da je sve bilo spremno do dana vjenčanja i dolaska gostiju. Za vrijeme obroka na samoj svadbi, dok je sokačica vodila glavnu riječ u kuhinji, mlađe žene posluživale su jelo od stola do stola, obučene u narodnu nošnju, s šlinganem fortuncom i šamijom svezanom na glavi, dok je određeni muškarac, ili više njih, bio zadužen za podvorbu pića. Idući dan nakon svadbe sokačica i njezine pomagačice pospremile su preostalu hranu, oprale suđe, i za njih je posao bio gotov. Na kraju treba spomenuti da je bilo i sokača, odnosno muškaraca koji su pripremali hranu, na primjer, Ivan Furdić (1955. – 2018.) iz Đurđevca.