Čižme, škornje i škorni, najčešće su kajkavske inačice imena ove vrste obuće, dok sam naziv „čizme“ u hrvatski jezik ušao iz turskoga. Od obuće, koju su nosili naši preci, čizme su zauzimale veoma važno mjesto. Prvenstveno ih je nosila vojska, pogotovo jahači, a poslije su se proširile i na ostale slojeve ljudi. Podravci su ih nosili kao pripadnici krajiške Đurđevečke pukovnije. Vlastite si vjerojatno nisu mogli priuštiti, osim one otpisane iznošene koje su podrli na vojnim pohodima.  No, oni imućniji imali su prilike kupiti posve nove čizme, na što nam ukazuju brojni obrtnici čižmari toga vremena, dakle, ne obućari, odnosno postolari, nego isključivo čižmari. Popis iz druge polovice 18. stoljeća spominje 11 čižmara na području Đurđevečke pukovnije, a u prvoj polovici 19. stoljeća u samome su Đurđevcu ovaj obrt tjerali Pavao Čapo (1826.), Ivan Švaco (1829.), Josip Pavec (1857.), Martin Švaco (1860.), Matija Vinkoci i Ivan Šimunic (1861.), Pavao Plazek (1862.) i Đuro Pavleković (1871.). Od kraja 19., a naročito u prvoj polovici 20. stoljeća, u Podravini su se uvelike nosile čižme s trdom sarom, poput jahaćih, od goveđeg boksa, te visoke s mekom nabranom sarom od svinjske kože. Obično su se nosile uz rajtoze (jahače hlače). Izrađivane su na taj način da se s poderanog potkorja, odnosno donjeg dijela čizme, sara mogla otporiti (otparati) i oglaviti (ušiti) u novo potkorje. Potkorje se pak sastojalo od pete i tumple (potplata). Na peti i na špincu tumple pribijao se špicplej, metalni okov kao zaštita od trošenja potplata. Muškarci su ih nosili skoro svakodnevno, novije za svetek a iznošene za delaten den (radni dan). Bogatiji Đurđevčani znali su si nabaviti i čižme kordovanke od kozje kože, obično u Mađarskoj. Prve gumene čizme moglo se kupiti od 1920-ih u trgovini Bata u Đurđevcu. Zato su ih nazivali batine čižme ili batinke. Znane su i dvije uzrečice vezane uz čizme: Imati čižme kaj bi vu jne s tavan skočil (imati prevelike čizme), i Zaslužiti čižme, što znači uspješno posredovati pri upoznavanja budućih mladenaca.