O starim narodnim predajama Đurđevca i okolice doznajemo iz pera Mare Matočec, naše književnice i političarke. Za pojedine znamo upravo zahvaljujući njoj samoj, koja ih je bilježila u svojim radovima i tako sačuvala od zaborava. Jedna od njih govori o domaćoj djevojci koja je, ne želeći biti odvedena u osmanski harem, pristupila carskoj vojsci preobučena u vojnika, u kojoj je provela punih devet godina. Predaju je zapisala u obliku pjesme u svome igorkazu Prelec. Po tekstu pjesme teško je zaključiti radi li se o narodnoj pjesmi, ili ju je Mara sama spjevala. Pogotovo što pjesma sadrži elemente narodne književnosti, ali i pojedine stihove koji se mogu pripisati njoj samoj. Moguće je da Mara pjesmu nije znala u cijelosti, pa ju je sama nadogradila, što se može primijetiti i u nekim drugim njezinim pjesmama. Zanimljivo je da priča odveć podsjeća na Talijanku Francescu Scanagatta (1776. – 1865.), prvu ženu koja je vješto prikrivajući svoj identitet svršila vojnu školu te kao časnica (zastavnik) stupila u carsku vojsku upravo k Đurđevečkoj krajiškoj pukovniji. Pjesma glasi ovako:

XXX

Služila sem cara devet godin dana.

Nišče neje doznal da sem ženska glava.

Samo je to znala vešarica mlada

Koja je moje košuljice prala

Košuljice prala nad njima plakala.

Da me vidiš mati, kak ti dete pati!

I ti bi plakala, duša ti drhtala.

Pobegla od tebe i krioca tvoga

Pobegla od doma moga rođenoga.

Pobegla od kleta zuluma turskoga

Koj mi je štel zeti z glave venca moga

Venca lepog moga, venca zelenoga.

Koj mi bio draži od života toga

I predraga mati od pogleda tvoga

I mojega draga krova očinskoga.

Mila moja mati, neje al to šala

Ne videti tebe devet godin dana.

Ne videti tebe i miloga sela

Gde sem bila navek zdrava i vesela.

Ali nika zato – vršim službo časno

Za dom i za vero i slobodo zlatno.