Već od početka 1890-ih u Virju se raspravljalo o potrebi gradnje suvremene tvornice opeke, premda se ona pekla u poljskim pećima na gliništu tik zapadne strane Virja. O njem svjedoči vojna karta s kraja 18. stoljeća, na kojoj je jasno upisano Zügl hütt, odnosno ciglana, čija lokacija u potpunosti odgovara lokaciji na kojoj je kasnije podignuta moderna tvornica opeka s kružnom peći. Virje je kao izrazito veliko naselje itekako vapilo za modernom ciglanom jer je potražnja za opekom bila velika. Prvi sastanak inicijativnog odbora u svezi gradnje tvornice održan je u siječnju 1895. godine, na kojem su se sastali najugledniji mjesni posjednici. No, kako to već biva, došlo je do različitih mišljenja dviju strana i nedostatka novca. Jednu je stranu zagovaralo općinsko vijeće a drugu seljaci, pa se stvar otegnula sve dotle dok svojim kapitalom nije uskočila Imovna općina đurđevečka, te na proljeće 1899. godine u Virju osnovala poduzeće Podravsko dioničko društvo tvornica opeka u Gjurgjevcu. Poduzeće je odlučilo ciglanu podići prvo u Virju a potom u Đurđevcu. Dioničko je društvo registrirano 31. ožujka 1900. godine na čelu s ravnateljem Martinom Starčevićem, civilnim mjernikom i veleposjednikom u Đurđevcu. U ravnateljstvo su izabrani i Virovci Martin Sabolić i Bolto Šklebar. Zemljište i izgradnja peći u Virju koštali su preko 65 tisuća kruna. Podignuta peć proizvodila je 70-80 tisuća komada opeke tjedno, a izrađivala se i podna opeka (za tarac). U pogonu su zaposleni domaći radnici na čelu s poslovođom Đurom Laušom, osposobljenim za upravljanje strojevima i proizvodnjom. Uz podosta poteškoća tvornica je radila do 1925. godine, kada je dioničko društvo završilo u stečaju. Ciglanu su potom kupila braća dr. Marijan Sabolić (1895. – 1992.), odvjetnik, i Branimir Sabolić (rođ. 1901.) iz Virja. Nakon Drugoga svjetskog rata komunistička je vlast vlasnicima oduzela ciglanu i u ljetu 1945. godine osnovala Državnu ciglanu u Virju.

Iz ostavštine dioničkog društva ostao je sačuvan nacrt tvornice (68,5 x 96 cm) izrađen u Grazu 19. listopada 1899. godine. Nacrt su Muzeju grada Đurđevca poklonile sestre Blanka i Zlata Laksar iz Bjelovara, unuke Dragutina Laksara, predstavnika Imovne općine u ravnateljstvu dioničkog društva. Isprva se mislilo da se nacrt odnosi na đurđevečku ciglanu u polju između Virja i Đurđevca, ali tome nije tako. Zavaravao je natpis jer je ponad nacrta napisano ime dioničkoga društva sa sjedištem u Đurđevcu.