Kokoš

I najsiromašnije seosko dvorište bilo je nezamislivo bez kokoši. Kokoš je davala meso, jaja i perje. Kokošje meso često je bilo na jelovniku; kuhano sa sosom od hrena, krumpira i rajčice, pečeno v rolu, pohano, domaća kokošja i svatovska juha… Drobnina (iznutrice; srce, jetra, želudac) je bila namijenjena za juhu, kao i čambe (kandže) i vrat. Kokošja se masnoća topila da bi se dobila mast i truskve (čvarci). Iskoristila se čak i krv koja se dinstala na luku. Ostali dijelovi kokoši su: bocka (batak), bocica (mali batak od krilca), kok (zabatak), peruška (krilce), trcak ili biškup (trtica), kobila (leđni dio s bijelim mesom), košak (kičma s rebrima), žvata (volja), droba (crijeva) i glava z ružom (krijestom). Perje nije bilo kvalitetno kao guščje, ali je i ono poslužilo za vankuše (jastuke) i blazine (perine). Kokoši su danju obitavale u dvorištu, na gnojištu i vrtu, perušile se f pesku i uvijek čeprkale, šturkale (kljucale) i tražile hranu. Noću su spavale u štali ili kokošinjcu, uvijek na povišenom mjestu, na ogradi ili drogu (prutu, motki). Nesle su jaja u pripremljenim gnijezdima ili su si same odredile slično mjesto. Svaka je kokoš nesla uvijek u svome gnijezdu. Kokošima nije prijetila opasnost samo od “noža”, već i od kajnura (jastreba), pogotovo pilići, zatim od lisice, tvorca (tvora) i kune. Držale su se uglavnom domaće kokoši, a žene koje su o njima brinule, razlikovale su ih kao crne, čanđave (crnosive), bijele, crvene, braonaste (smeđe), pergave (pjegaste), kukmaste, golovratke… Poznate pasmine kokoši (houdin, brahma) pojavile su se u našem kraju krajem 19. stoljeća, a uzgajali su ih samo imućniji. Kokoši je toliko bilo da su selima obilazili piščokari i otkupljivali jaja i kokoši. Djeca su pak znala krišom uzeti nešto jaja i mijenjati ih za sladoled.

Svaka pojedina kokoš, mlada ili stara,  nazivala se mladinče, a mlada kokoš koja još nije počela nesti, piščenka, mladica, čučica, pipa… Kokoš se glasa, to jest, kokodače, skrešči i popeva. Kvočke su pak sjedile na jajima, obično f komore u kakvoj staroj košari. U Đurđevcu je bio običaj da su se kokoši ili pijevci darivali Svetem Tri Kralom i nosili k večernjoj misi dan uoči njihova blagdana, pa su pijevci kod mise nerijetko znali kukurikati jedan za drugim. Crne kokoši nisu imale sreće kad je nastupio Fašenk, jer je isto tako bio običaj da se taj dan morala zaklati i skuhati crna kokoš, jer se vjerovalo da će se u protivnom “objesiti”. Kokoši su se prizivali povikom čukooo, čukooo!, a tjerale sa ce! i eš!. Evo i nekoliko uzrečica i poslovica vezanih uz kokoš:

 

ako ne zna jajce, zna kokoš

ako so kokoši na Fašenk zločeste, treba zaklati crno kokoš, čambe na vrt zakopati, a glavo na susedovo ititi

dok koš popeva bo nesreča

dok kokoši metule love bo kiše

dok kokoši večer neso bode rata

dok se kokoš ne da na sedak drugi den bo kiša

dok pri drugom kokoš ješ, mam svojega pefca za plot priveži

dok se kokoši dado f kotec naterati bode lepo vreme

gladen kak mlinarska kokoš

imati kokošjo pamet

iti kak pijana kokoš

iti s kokošijami spat

na Fašenk se ne sme šivati jel se kokošem rit zašije

poležaj ne sme pod stolom z nogami majati jel ne bodo kvočke štele sedeti

pusti kokoš na jarek, i slog se prime

sedeti kak kvočka na jajce

skreščati kak kokoš

stara kokoš, masna juva

šaran kak kokošji drek

zna i čorava kokoš ka e kajnur

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!