Čaranje i kojekakve nadnaravne moći pojedinih osoba postoje od kad je čovjeka. Obično se takve moći pripisuju ženama. Zovemo ih vješticama a u narodu su poznate kao coprnice. Nije bilo sela u kojem nije živjela barem jedna coprnica koja se bavila copranjem. Obično su se predstavljale kao obične žene ali se vjerovalo da posjeduju razne nadnaravne moći. Mogle su, na primjer, donesti komu nesreću, zlo i bolest, ali i izliječiti koga raznim činima, izgovaranjem čarobnih riječi i slično. Mogle su, navodno, kravama zeti mleko, utjecati da komu ugine kakva domaća životinja, proreći sreću, budućeg ženidbenog partnera, zaviriti u budućnost, ili su nastojale odagnati kakve vuroke iz čovjeka. U tome su se služile raznim travama, pripravcima, pijavicama i određenim postupcima. Tako znamo da se jedna vrsta biljke nazivala vuročna trava, čije ime govori da su je upotrebljavale coprnice za terajne vurokov. Jedan zapis iz 19. stoljeća govori da su Đurđevčani znali iti k coprnice da im otjera vrapce iz žita u polju. Zapisivač je to komentirao ovim riječima: Negda pogodi oterati, a negda coprija nikaj ne hasne! Isto tako piše da su žene išle k njoj (staroj babi) s djetetom kojeg je boljela glava. Dijete je bilo vrečeno od nečiji vurokov. Ona je protiv vurokov žlicom prelevala vodo z jenoga mertuka v drugi, i vu njo goruče voglence itala i nad nimi šeptala. Ako je voglen potonol onda je dete vrečeno. Onda mu napira glavo i roke, a nekoja deca morajo piti to vodo. Pritom su govorile: Vurok sedi na poceku, vuročica pod pocekom. Kaj vurok napravi, vuročica raspravi. Neznajoč došlo, neznajoč otišlo!. Postojanje takvih žena potvrdio je liječnik u Đurđevcu Milan Kovačević 1897. godine, kad je napisao da domaći ljudi radije idu prvo kod selske babe, a tek na kraju k liječniku jer, ako nitko dosad nije mogao izliječiti bolesnika, valjda će doktor na kraju u tome uspjeti. Osim toga coprnice su ljudima davale razne savjete za otklanjanje vurokov, na primjer: Idi potom, zemi svinsko blato i doma s koca smetje i s tem se nakadi; ako očeš da ti kokoši neso posle polnočke stepli splotom; ako očeš točo oterati iti na dvor lonca i ogreblico; ako žena oče muško dete imati mora dok spi s čovekom imati škrilaka na glave ili torbo na pleču… Mnogi takvi „savjeti“ zadržali su se u narodu sve do danas i zabilježeni su kao narodna vjerovanja.