Početkom 20. stoljeća u okolici Đurđevca postojao je veći broj kanala radi isušivanja močvarnih područja i odvođenja oborinskih voda. Oko 1895. godine počelo se s čišćenjem mreže kanala Čivićevac-Rog-Strug. Trasa kanala Rog-Strug dovršena je 1900. godine. S radovima se nastavilo sljedeće godine na Čivićevcu kroz šumu Crni jarki. Za čišćenje kanala bile su zadužene općine, svaka na svome području. Čišćenje kroz šume išlo je na trošak vlasnika, to jest Imovne općine đurđevečke. U ovom slučaju 2/3 kanala morala je čistiti općina Kalinovec a 1/3 Imovna općina. Međutim, vlast je tjerala Đurđevčane na čišćenje kanal na kalinovečkom području, o čemu su poslali pritužbu vladi u Zagrebu. Koji se nisu odazvali, vlast im je plijenila žito, odjeću i obuću. Ako nisu dopustili pljenidbu zatvaralo ih se na 4 dana. K tome, nikad nisu dobili prijepis presude, niti su imali pravo na obranu. Tko je prijavljen taj je bio kažnjen bez obzira radi li se o pogrešnom čovjeku. Ljudi su se bojali većih kazni pa su šutke otišli na kopanje. A nije bilo lako ni zdravo kopati bos u vodi i blatu na 12° C. Broj težaka određivala je vlast bez znanja općinskog poglavarstva i to prema porezu, jedan težak za 1,5 krunu. Đurđevčani su zaključili da u takvim uvjetima treba 200 težaka za posao kojeg bi ljeti učinilo njih 50. Koji su odradili dug tražili su povrat oduzete imovine, ali im nije udovoljeno, pod izgovorom da je to polog za neplaćeni porez. Objavljen je podatak da općina Đurđevec za čišćenje kanala davala godišnje oko 10.000 težaka. Možemo si zamisliti koliko je to tada bio težak i naporan posao. Sve je još bilo dobro dok je poslovima rukovodio građevni inženjer Antun Pexider, voditelj posebne građevne uprave za kanalizaciju u kotaru Đurđevac. Nakon njega, krajem 1890-ih, posao je povjeren stanovitom kanalistu, domaćem čovjeku bez ikakve naobrazbe. On je dao čistiti periferne kanale dok je kanal  Hotova ostao zamuljen u dužini od 800 metara. Općinsko je poglavarstvo bilo upoznato pa je doneslo odluku o čišćenju glavnog kanala, ali se kanalist žalio kotarskoj oblasti. Oni su mu povjerovali i ukinuli odluku poglavarstva. Tada se dogodilo ono čega su se bojali. Ljeti je Hotova iznenada nabujala i na spomenutom se dijelu izlila na đurđevečke oranice i livade. Jedan je seljak slučaj ovako komentirao: Đurđevčani morajo drugem davati težake dok smo doma z nosom vu vode! Nakon toga se stotinu ljudi uputilo do kotarskog predstojnika, ali bez pozitivnog ishoda. Rekli su da će se žaliti Velikom županu u Bjelovaru. Šteta što ne znamo kako je slučaj završio.