Župni se dvor u Đurđevcu prvi put spominje 1659. godine u zapisniku kanonske vizitacije. U njem ga vizitator opisuje kao jednokatnu zgradu, tijesnu i ruševnu. U prizemlju je štala a na katu soba i kuhinja. Lokaciju zgrade ne navodi. Ni zapisnik iz 1680. godine na pojašnjava gdje je zgrada smještena, ali svjedoči da je sagrađena kod mosta koji vodi u utvrdu. Budući da se drveni most pružao trasom današnje Starogradske ulice, župni dvor možemo smjestiti u njezinoj neposrednoj blizini. Već 1700. godine saznajemo da je podignuta nova zgrada župnog dvora na župnom gradilištu kod močvare i tvrđavne grabe. To je također jednokatnica s podrumom i stajom za tri konja u prizemlju, dok su gore tri sobe, komorica i kuhinja. Zidovi kuće su od šiblja i dobro ožbukani zemljom. Godine 1707. vizitator iznosi da se istočno od župnog dvora nalazi javna cesta, na zapadu je cesta koja vodi u utvrdu, a sjeverno se protežu močvare. Najprecizniji smještaj zgrade prikazan je 1733. godine, kada se kaže da je župni dvor udaljen od crkve 40 koraka a nalazi se kod mosta koji vodi u trgovište. Podatak iz 1824. godine pouzdano govori da je župni dvor nedaleko od crkve. Lokacija se najbolje vidi na katastarskoj karti iz 1868. godine. Tome danas svjedoči zdenac u parku pored crkve, koji nedvojbeno ukazuju na postojanje kućišta na tom mjestu. Pouzdano se zna da je zgrada postojala i 1870. godine, a vjerojatno i nešto duže, jer je dotad u kući stanovala udova Ana Dimaček, supruga pokojnog Engelberta Dimačeka, krajiškog potpukovnika. Župni se dvor ovdje nalazio sve do 1824. godine, kada je preseljen u kuću kupljenu od potpukovnika Josipa Jakupića, koja se nalazila na glavnoj cesti, udaljena 200 koraka od crkve. Riječ je o zgradi na mjestu današnjeg parkirališta u Ulici ĐureBasaričeka, preko puta poslovnice FINA-e. Poslije Drugoga svjetskog rata župa je dala ovu kuću zajedno sa zemljištem u zamjenu za današnju zgradu župnog dvora. Na bivšem gruntišču župnoga dvora, odnosno livadama iza gospodarskih zgrada, sagrađena je nova osnovna škola.