Dolaskom Osmanlija na ove prostore, te uslijed njihovih učestalih napada od sredine 16. stoljeća ovaj je dio Podravine izdvojen od vlasti bana i Sabora i na širem prostoru formiran je Varaždinski generalat, isprva podijeljen na koprivničku, đurđevečku, križevačku i ivanićku kapetaniju. To je bio početak Vojne krajine, odnosno graničnog područja. Tako su stanovnici generalata postali graničari.

Njihov je zadatak bio čuvati granicu od Osmanlija, a zauzvrat su dobili pravo obrađivati carske zemlje. Preustrojem generalata 1745. godine formirane su Đurđevečka i Križevačka pukovnije, koje su se sastojale od kapetanija. Đurđevečka pukovnija podijeljena je na 12 kapetanija pod slijedećim brojevima: 1. Grubišno Polje, 2. Kovačica Gornja, 3. Severin, 4. Rača, 5. Veliko Trojstvo, 6. Pitomača, 7. Đurđevec, 8. Virje, 9. Novigrad, 10. Peteranec, 11. Sokolovac i 12. Kapela. Sedmoj, Đurđevečkoj kapetaniji, pripadala su sela: Budančevica, Budrovec, Čepelovec, Ferdinandovac, Mičetinec, Prugovec, Sirova Katalena i sam Đurđevec.

Sjedište pukovnije isprva je bilo u Varaždinu, zatim u Koprivnici, a u Đurđevcu od kraja 1754. do 1758. godine, kada se seli u novosagrađeni Bjelovar. Pripadnike Đurđevečke pukovnije zvali su Đuroki, a Križevačke Križoki. Austrijska je vlast svom silom nastojala čim dulje održati Vojnu krajinu, jer je predstavljala izvor prihoda i vojnih četa. Prestankom osmanske opasnosti graničari su postali profesionalni vojnici boreći se po europskim ratištima za austrijske interese. Varaždinski je generalat ukinut 1871. godine a njegov teritorij pripojen Civilnoj Hrvatskoj.