Nekad je u jesen nakon ručno pobranog kukuruza ostalo stoječe kukruzijne. Ono se danas zaorava. Budući da Podravcima nikaj neje išlo po kvaru kukuruzovina se je sjekla u snopove otprilike po dvadesetak kukruzin (stabljika) i vezala pojasevima od ražene slame. Povezani snopovi potom su se nastavlali f stavice (kupove) da se kukruzijne dokraja osuši. Potom se u kasnu jesen, pa i zimi po sajnaku (po snijegu) dovozilo u štagljeve. U nedostatku slame upotrebljavalo se za nastor (stelju) pa i za hranu kravama, premda nije imala neke velike hranjive vrijednosti. Rekli su starci: Tuliko da se kravamam rit zapešče!. Kukruzijne se za stelju sjeklo srpom na kraće komade i na taj je način dospjelo na gnojište. Osim toga, imalo je i svoju praktičnu primjenu. Starci su nekad kukuruzovinom znali ogatati (obložiti) vinske klijeti radi održavanja stalne temperature potrebne za čuvanje vina, pogotovo u onim klijetima koje su bile građene tanjim brvenicama. Kao materijal često je poslužilo za izradu dječjih igračaka. Djeca su od nje pravila jegede (violine), i to tako da su izabrala i odrezala jedriju, zreliju kukuruzovinu od koljenca do koljenca. Nožem se podrezala kora na žljebastoj  strani, stavili se umetci od tanje kukuruzovine da se „žice“ malo uzdignu. Bila su potrebna dva takva komada. Zvuk (neartikulirano cviljenje) se dobivao tako da jedan komad prevlačio preko drugoga, a da bi svirka bila uspješnija, bilo je neophodno „žice“ malo posliniti. Jedina im je mana bila što trajale kraće nego sama izrada. Najposlije, služila je i za mrgudalo, svojevrsni priručni instrument koji se sastojao od ćupa preko čijeg je otvora pričvršćen i napet osušeni svinjski mjehur kroz koji se provlačila gore-dolje i tako proizvodila duboki ton. Naravno, i u ovom se slučaju morala posliniti.